НОВА КЊИГА МИРОСЛАВА ДИМИТРИЈЕВИЋА: „ДРЕВНА ПАМЕТАРНИЦА ЗЕМЉЕ И НАРОДА МОРАВЕ“
„МОРАВСКА БИБЛИЈА“ ЗА ПОТОМСТВО
„Ово је књига за потомство. „Моравска библија“ за садашње и нове генерације Срба Мораваца да не забораве своје порекло, своју величанствену праисторију и културу... А данас нам веле да је српска кућа „на сред пута“... Српска кућа није на сред пута, већ на сред нашег српског дворишта, где је у Прасрпско доба и постављена: у Лепенском Виру, у Винчи, на Бањици, у Супској, у Параћину, у Дреновцу, код Сталаћа, и дуж Јужне и Западне Мораве, на Јухору и на Великом Ветрену, у Рашевици, Својнову и широм Поморавља... И дуж свих река „Рајскога седморечја“, и око најлепших језера, и поред морских обала и жала, планина и долина“, записао је у рецензији уредник овог издања Радомир Путник Алди, председник Удружења свесловенске учености у Београду, које је и издавач овог изузетног дела, јединственог у српској историографији, и са посебним значењем за овај наш моравски коридор у праисторији. Праисторијска Србија је, према др Драгославу Срејовићу, два пута била у светској жижи: у време културе Лепенског вира и у време Винчанске цивилизације. А о томе имамо безброј доказа и у географском коридору Мораве, интегралном делу поменуте српске праисторијске цивилизације и културе.
А паметарница је стара србска реч за давнину, повест или историју. Ни један народ на свету нема тако прикладан и мудар израз за своју прошлост као српски народ. Према Димитријевићу, паметарница Моравске Србије, земље и народа Мораве, (а народ под именом Морава се спомиње у бројним праисторијским и античким документима), јесте нераздвојиви део опште српске паметарнице, јер на простору параћинско-јагодинске котлине и дуж тока Велике, Западне и Јужне Мораве, живот древних Протосрба Мораваца се одвијао још у најстаријим периодима, о чему сведоче бројни налази и локалитети из свих цивилизацијских периода, праисторијски велегради или мегаполиси: Супска код Ћуприје, „Слатина“ код Параћина, Дреновац код Параћина, а на левој обали Велике Мораве: Рашевица и Својново, Ђерђелин код Бачине, јухорски град на Великом Ветрену...
У најновијој Димитријевићевој књизи „Древна паметарница земље и народа Морава“, (а овај врсни познавалац (пра)историје до сада је објавио још три књиге сличне провинијенције: „Сакривена историја Срба“(2011), „Морава и Моравци планетарни феномен“(2013) и „Из историје Срба старе и нове ере“(2014.) читалац се може упознати са древним српским градом на Јухору, а аутор такође пише и о Тројан граду на Великој Морави, о култу цара и бога Тројана (кога не треба мешати са Трајаном), потом о култу бога Бака у околини Параћина, о праисторијском граду Ђерђелину и култу древног српског бога Ђурђа (кога не треба поистовећивати са Светим Ђорђем)... Занимљиво је и штиво о српско-ромејском цару Јустинијану Првом, о бројним праисторијским локалитетима у општинама: Сталаћ, Ћићевац, Варварин, Параћин... који се и поред свих материјалних доказа из дубоке српске праисторије, упорно прећуткују.
„Устаљена је пракса савремених археолога и историчара, каже Димитријевић, да се и најмањем налазу (новчићу, черпићу и сличном), случајно пронађеном на овом терену, а да није припадао древним Србима, пише на велико и на широко, само да би се забашурили бројни праисторијски докази српског порекла. Такође, вређају здрав разум сваког нормалног човека, а посебно познавалаца праве, истините српске историје – нечувене лажи „званичне историјске науке“ како су, наводно, сви други народи и племена овде постојали, становали, градили, рушили, пролазили и војевали, само Срба нигде није било... Желим да читаоцима, пре свега младим људима, покажем раскошну праисторијску културу и цивилизацију древних Срба Мораваца, који никада до краја, ни у најтежим животним и историјским условима, нису напуштали своју колевку - поддунавску Србију, Мораву и „Рајско седморечје“. Океан српског народа и расе у праисторији простирао се на три суседна континента, и на њима су Срби створили и држали много држава и чак четири србска светска царства којима су владали цареви: Арије Србинда, Нино Белић, Сербо Макеридовић и Александар Велики Карановић“, тврди Мирослав Димитријевић, чије историографске књиге и студије објављују најпознатији издавачи из ове области: ИП „Пешић и синови“ , ИК „Мирослав“, Удружење свесловенске учености и Одбор за село Српске академије наука и уметности (чак 10 антропогеографских и историјских студија).
„Ове истине ће доспети до јавности, али питање је када. Велики труд се улаже да се то што више одложи, али је неминовност... Данас се археолошка истраживања у Србији контролишу и на теоретском и на практичном нивоу, преко својеврсних „комесара“. Они настоје да нашу археологију што више провинцијализују, да археолошке културе нашег тла сведу на неке споредне појаве у прошлости Европе... Газдама не одговара да Срби имају самосвест, да су своји на својему, одувек, да имају историјско право старо хиљадама година, да имају отаџбину, земљу отаца, а не домовину где случајно живе као неки други народи... Средином XX века, у стручној јавности појавио се појам forbidden archeology (забрањена археологија) који је означавао сва она истраживања потврђена новим научним методамa чији се резултати нису уклапали у званичне ставове науке... . Ко зна опстаће; или као што је написао Свети Сава, ако знаш Законоправило, знаћеш ко си“, стоји у предговору ове „књиге за потомство“ цитат др Ђорђа Јанковића, чувеног српског археолога.
У закључку свог најновијег дела Димитријевић вели: „Срби данас имају велики проблем - како се изборити против але – антисрбизма. Како упокојити незаситу аждајкињу Србства, „чуму“ која односи децу некада највећег, најбројнијег, најразвијенијег, најпремоћнијег и најкултурнијег народа на свету, творца ове цивилизације – Срба, Серба, Србинда, Сарбана, Сорба, Сербха, Сарбата, Сардана, Сербина, Србаља, Србенда; потом и децу народа: Морава, Морвана, Заморављана, Мархављана, Моравиаса, Морувијана, Марувиа, Морављана, Мораваца, Помораваца... који поставише основне темеље данашње светске културе. А онда, пре једног века, опет један Велики Србин – Никола Тесла – осветли и просветли Планету Земљу. Унапреди човечанство. Науку и технику. Без његових изума, Свет би још увек чамио у тами. Дакле, Срби описменише, Срби освестише, Срби просветише, Срби осветлише, Срби унапредише овај свет... Ово је темељна србска цивилизација и култура“, каже на крају Мирослав Димитријевић.
Р. П.
„МОРАВСКА БИБЛИЈА“ ЗА ПОТОМСТВО
„Ово је књига за потомство. „Моравска библија“ за садашње и нове генерације Срба Мораваца да не забораве своје порекло, своју величанствену праисторију и културу... А данас нам веле да је српска кућа „на сред пута“... Српска кућа није на сред пута, већ на сред нашег српског дворишта, где је у Прасрпско доба и постављена: у Лепенском Виру, у Винчи, на Бањици, у Супској, у Параћину, у Дреновцу, код Сталаћа, и дуж Јужне и Западне Мораве, на Јухору и на Великом Ветрену, у Рашевици, Својнову и широм Поморавља... И дуж свих река „Рајскога седморечја“, и око најлепших језера, и поред морских обала и жала, планина и долина“, записао је у рецензији уредник овог издања Радомир Путник Алди, председник Удружења свесловенске учености у Београду, које је и издавач овог изузетног дела, јединственог у српској историографији, и са посебним значењем за овај наш моравски коридор у праисторији. Праисторијска Србија је, према др Драгославу Срејовићу, два пута била у светској жижи: у време културе Лепенског вира и у време Винчанске цивилизације. А о томе имамо безброј доказа и у географском коридору Мораве, интегралном делу поменуте српске праисторијске цивилизације и културе.
А паметарница је стара србска реч за давнину, повест или историју. Ни један народ на свету нема тако прикладан и мудар израз за своју прошлост као српски народ. Према Димитријевићу, паметарница Моравске Србије, земље и народа Мораве, (а народ под именом Морава се спомиње у бројним праисторијским и античким документима), јесте нераздвојиви део опште српске паметарнице, јер на простору параћинско-јагодинске котлине и дуж тока Велике, Западне и Јужне Мораве, живот древних Протосрба Мораваца се одвијао још у најстаријим периодима, о чему сведоче бројни налази и локалитети из свих цивилизацијских периода, праисторијски велегради или мегаполиси: Супска код Ћуприје, „Слатина“ код Параћина, Дреновац код Параћина, а на левој обали Велике Мораве: Рашевица и Својново, Ђерђелин код Бачине, јухорски град на Великом Ветрену...
У најновијој Димитријевићевој књизи „Древна паметарница земље и народа Морава“, (а овај врсни познавалац (пра)историје до сада је објавио још три књиге сличне провинијенције: „Сакривена историја Срба“(2011), „Морава и Моравци планетарни феномен“(2013) и „Из историје Срба старе и нове ере“(2014.) читалац се може упознати са древним српским градом на Јухору, а аутор такође пише и о Тројан граду на Великој Морави, о култу цара и бога Тројана (кога не треба мешати са Трајаном), потом о култу бога Бака у околини Параћина, о праисторијском граду Ђерђелину и култу древног српског бога Ђурђа (кога не треба поистовећивати са Светим Ђорђем)... Занимљиво је и штиво о српско-ромејском цару Јустинијану Првом, о бројним праисторијским локалитетима у општинама: Сталаћ, Ћићевац, Варварин, Параћин... који се и поред свих материјалних доказа из дубоке српске праисторије, упорно прећуткују.
„Устаљена је пракса савремених археолога и историчара, каже Димитријевић, да се и најмањем налазу (новчићу, черпићу и сличном), случајно пронађеном на овом терену, а да није припадао древним Србима, пише на велико и на широко, само да би се забашурили бројни праисторијски докази српског порекла. Такође, вређају здрав разум сваког нормалног човека, а посебно познавалаца праве, истините српске историје – нечувене лажи „званичне историјске науке“ како су, наводно, сви други народи и племена овде постојали, становали, градили, рушили, пролазили и војевали, само Срба нигде није било... Желим да читаоцима, пре свега младим људима, покажем раскошну праисторијску културу и цивилизацију древних Срба Мораваца, који никада до краја, ни у најтежим животним и историјским условима, нису напуштали своју колевку - поддунавску Србију, Мораву и „Рајско седморечје“. Океан српског народа и расе у праисторији простирао се на три суседна континента, и на њима су Срби створили и држали много држава и чак четири србска светска царства којима су владали цареви: Арије Србинда, Нино Белић, Сербо Макеридовић и Александар Велики Карановић“, тврди Мирослав Димитријевић, чије историографске књиге и студије објављују најпознатији издавачи из ове области: ИП „Пешић и синови“ , ИК „Мирослав“, Удружење свесловенске учености и Одбор за село Српске академије наука и уметности (чак 10 антропогеографских и историјских студија).
„Ове истине ће доспети до јавности, али питање је када. Велики труд се улаже да се то што више одложи, али је неминовност... Данас се археолошка истраживања у Србији контролишу и на теоретском и на практичном нивоу, преко својеврсних „комесара“. Они настоје да нашу археологију што више провинцијализују, да археолошке културе нашег тла сведу на неке споредне појаве у прошлости Европе... Газдама не одговара да Срби имају самосвест, да су своји на својему, одувек, да имају историјско право старо хиљадама година, да имају отаџбину, земљу отаца, а не домовину где случајно живе као неки други народи... Средином XX века, у стручној јавности појавио се појам forbidden archeology (забрањена археологија) који је означавао сва она истраживања потврђена новим научним методамa чији се резултати нису уклапали у званичне ставове науке... . Ко зна опстаће; или као што је написао Свети Сава, ако знаш Законоправило, знаћеш ко си“, стоји у предговору ове „књиге за потомство“ цитат др Ђорђа Јанковића, чувеног српског археолога.
У закључку свог најновијег дела Димитријевић вели: „Срби данас имају велики проблем - како се изборити против але – антисрбизма. Како упокојити незаситу аждајкињу Србства, „чуму“ која односи децу некада највећег, најбројнијег, најразвијенијег, најпремоћнијег и најкултурнијег народа на свету, творца ове цивилизације – Срба, Серба, Србинда, Сарбана, Сорба, Сербха, Сарбата, Сардана, Сербина, Србаља, Србенда; потом и децу народа: Морава, Морвана, Заморављана, Мархављана, Моравиаса, Морувијана, Марувиа, Морављана, Мораваца, Помораваца... који поставише основне темеље данашње светске културе. А онда, пре једног века, опет један Велики Србин – Никола Тесла – осветли и просветли Планету Земљу. Унапреди човечанство. Науку и технику. Без његових изума, Свет би још увек чамио у тами. Дакле, Срби описменише, Срби освестише, Срби просветише, Срби осветлише, Срби унапредише овај свет... Ово је темељна србска цивилизација и култура“, каже на крају Мирослав Димитријевић.
Р. П.
MIROSLAVLJEVO KNJIŽEVNO JEVANĐELJE
Кnjiževna kritika o stvaralaštvu Miroslava Dimitrijevića:
Milisav SAVIĆ
MIROSLAV DIMITRIJEVIĆ– NAŠ KUELJO
(Miroslav Dimitrijević: „Ljubav belog monaha“, Udruženje književnika Srbije, Podružnica Pomoravskog okruga, 2010)
Romanom „Ljubav belog monaha“ Miroslav Dimitrijević postaje naš Kueljo iz Paraćina. Dimitrijevićev roman nije ništa drugo, nego priča o potrazi za srećom, a ona se baš kao i kod Kuelja, ne nalazi tamo gde je obično očekujemo i sugurno se ne sastoji od zlata i grešnih zemaljskih zadovoljstava.
Sreća je tu, pred našim nosem, samo je treba otkriti, i ona je svakako duhovne prirode. Hrišćanstvo, a pre svega pravoslavlje predstavlja tu stazu kojom treba koračati do sreće.
Glavni junak Dimitrijevićevog romana je Beli Monah, koji piscu ili naratoru knjige, drži svojevrsna predavanja o Božjim tajnama ovog sveta.Da li zato postoji Beli Monah ili je to ono naše sanjano, željeno biće do koga retko dopremo, kome retko puštamo na volju, da nas vodi ka rajskim vrtovima saznanja? Drugim rečima, da li i mi možemo da sretnemo Belog Monaha, ukoliko ne u stvarnosti, ono bar u našim pobožnim razmišljanjima?
Na ova pitanja Dimitrijević ne daje decidan odgovor. Sve je moguće, pa i postići punu sreću, ali to zavisi od nas samih.
Miroslav Dimitrijević, vrsni književni i kulturni pregalac iz Paraćina, napisao je knjigu pohvalu ljubavi, knjigu koja se čita kao pesma.
(„Književne novine“, број 1199, mart, Beograd, 2012).
Dr Milisav SAVIĆ
IZUZETNE, ANTOLOGIJSKE PESME
ILI MESTO ZLATNE REČENICE
(Miroslav Dimitrijević: „Odrastanje anđela“, Prosveta, Beograd, 2002.)
...Te pesme su zaista odlične i odišu istinskom emocijom i duhovnošću. Osim izvanredne pesme „Ogledalo“ koja se završava stihovima: A od te trule građe/ ni izba se više ne pravi/ to što će da te snađe/ u njoj već davno boravi/, skrenuo bih pažnju na još dve predivne pesme koje su antologijske, takođe, a to su „Sluga“ i „U čekanju sudnjeg časa“.
...Pesma o slugi me asocira na slugu Milutina iz narodne pesme, a podsetimo se da je o toj temi pevao i Branko Miljković. Dimitrijević u njoj donosi izvanredne stihove:Ako već pevati moram na ovaj zemni način/ onda nek se isplačem/ nek budem so jačem/. I na kraju još jedna izuzetna pesma, i po mom ukusu vrhunsko ostvarenje „U čekanju sudnjeg časa, gde Dimitrijević kaže: „Čekaću tu i dalje/na ulazu od zenice/znaću kad te Višnji šalje/ mesto zlatne rečenice.../. A znamo šta je to Zlatna Božanska Rečenica. To može da bude i njegova ćerka, pesnikinja Jelena.
( Iz kritičke besede na promociji knjige)
( „Novi put“, 12. februara 2003. Jagodina)
Dragomir BRAJKOVIĆ
PREPOZNATLJIV GLAS I OSOBENA PESNIČKA LIČNOST
(Miroslav Dimitrijević:”Dosoljavanje anđela”, Književno društvo “Razvigor”, Užička Požega, 1985; Miroslav Dimitrijević:”Generalna popravka”, list “Reč mladih”, Titovo Užice, 1986.)
Miroslav Dimitrijević (živi i radi u Paraćinu) spada u najplodnije mlađe pesnike. On je književno ime i ugled sticao učestvuvjući na brojnim pesničkim susretima i manifestacijama. Izlažući se, dakle, oštroj i beskompromisnoj konkurenciji mnogih pesnika i najčešće nepredvidivim ćudima vrednovanja različitih ocenjivačkih komisija, Dimitrijević je krčio put do publike. Na mnogim od tih takmicenja mladih pesnika Dimitrijević je nagradjivan, ali najveće priznanje svakom pesniku, pa i njemu, jeste to što je stekao prepoznatljiv glas i osobeno pesničko delo. “Generalnu popravku” najnoviju Dimitrijevićevu knjigu možemo smatrati i nekom vrstom poetskog dnevnika koji nas uvodi u sudbine običnih ljudi i najobičnijih dogadjanja, koji, i te kako, mogu biti poetski. “Sve se može ustihovati”, kao da poručuje Dimitrijević. Zbirka “Dosoljavanje andjela” ispisana je u istom maniru i u duhu iste poetike. Izbor stihova iz tih Dimitrijevićevih zbirki to najbolje može potvrditi.
(“Front”, petak, 30. januar 1987. Beograd)
Dragomir BRAJKOVIĆ
SIMBIOZA TRADICIONALNOG I MODERNOG
(Miroslav Dimitrijević:”Velika postelja”, Paraćin, 1976)
“Velika postelja” Miroslava Dimitrijevića zanimljivo je i u velikoj meri samosvojno pesničko štivo. U samoj osnovi ovog pevanja leži istinski motivisana potreba za pomeranjima unutar pesničkih struja i škola, i najposle, za pomeranjima unutar jedne, u srpskoj poeziji oveštale tradicije. Reč je zapravo o menjanju ritma, ali ne istovremeno i pesničkoj destrukciji unutar samog jezika.Dimitrijević je uspeo da stvori svojevrsnu poetsku simbiozu tradicionalnog i modernog. (Iz recenzije)
Srba IGNJATOVIĆ
NEPOJAMNA LAKOĆA PEVANJA
(Miroslav Dimitrijević:”Dosoljavanje anđela”, Književno društvo “Razvigor”, Požega, 1985.)
…Dimitrijević je jedan od onih pesnika čiji jezik i postupak odlikuje gotovo nepojamna lakoća pevanja. Reklo bi se da nema te mogućnosti, veze, asocijacije ili analogije koja se u ovoj poeziji ne bi mogla oplodotvoriti. Na mahove, pak, ta lakoća kazivanja upućuje na izvesnu (moguću) bliskost sa “neo-nadrealističkim shvatanjem i praksom pesništva…
No, ujedno je Dimitrijević sadrug i onih pesnika današnjice što premoćno odredjuju oblik i intencije srpskog stiha – pre svega kada je reč o ironijskim obrtima i efektima, svojevrsnoj “humornoj školi pevanja koju često i sam upražnjava, paradoksalnim poigravanjima i “nemogućim obrtima”.
Srba IGNJATOVIĆ
APSOLUTNO AUTENTIČAN JEZIK
Mladi pesnik Miroslav Dimitrijević (1950) prethodno je objavio dve knjige pesama: Nehaj klatna i Moji svemirski preci. Čitaocima je poznat i sa stranica naše pesničke rubrike u kojoj je objavio jedan broj svojih pesama. Njegova intenzivna pesnička delatnost nastavlja se i ovom knjigom “Velika postelja” u kojoj se objavljuje jedan apsolutno autentican jezik s bojom igre, groteske i finog humora. Slobodni stih, pak, dozvoljava različita istraživanja, koje je Dimitrijević umeo da plodotvorno potvrdi.
(“Omladinske novine”, 8. maj 1976. Beograd)
Branislav PETROVIĆ
RODOLJUBIVO OSEĆANJE
Miroslav Dimitrijević je afirmisani pesnik, i njemu nema sumnje, pripada značajno mesto. On ima već čitavu zbirku pod naslovom “Moji svemirski preci”. To su pesme u kojima pesnik razrešava svoj odnos prema prošlosti, sa akcentom izraženog rodoljubivog osećanja. Vladanje stihom najveći je kvalitet ovih pesama.
(“Front”, 24. januar 1975. Beograd)
Ljubomir ĆORILIĆ
STIHOVI KOJI ZRAČE
MRAMORNOM ČVRSTINOM JEZIKA
Miroslav Dimitrijević je uklesao stihove koji zrače mramornom čvrstinom jezika, uzbudjenju doživljajno-misaonim spletom i lepotom iskaza, plene kritičarsku naklonost, oblikom, rasporedom ritmičkih pauza, a neobičnom slikovnošću.
Ove pesme najavljuju obilati dar pesnika koji se već uspešno dokazivao saradnjom sa književnim listovima i časopisima, nagradama na pesničkim manifestacijama i objavljenim knjigama.
(“Lozničke novine”, petak, 14. maj 1982. Loznica)
Predrag MARKOVIĆ
UPEČATLJIVOST METAFORA
Pozitivne odlike ovog autora su rutinsko vladanje vezanim stihom, uspešan spoj tradicionalnog i modernog, tenzija suzdržavane ironije i oporosti prema predmetu pevanja, upečatljivost metafora...
(Deo iz predgovora izboru “Dvadeset najmlađih srpskih pesnika”, priređivača Predraga Markovića i Rajka Lukača).
(“Pitanja”- časopis za društvena i književna pitanja, Zagreb, 1979).
Gojko DJOGO
VALJAN DOPRINOS KULTURI NARODA
Dimitrijević je jedan od onih stvaralaca u “unutrašnjosti” koji valjano doprinose kulturi svoga naroda, a istovremeno nastoji da premaši te okvire. (Rečenica je uzeta iz portreta autora, povodom svečanog broja “Književne reči”. Nismo bili u mogućnosti da nađemo integralni tekst. Izvinjavamo se čitaocima i uvaženom pesniku G. Đ.).
(“Književna reč”, 25. maj, 1975. Beograd)
Milosav SLAVKO PEŠIĆ
JAKIM SLIKAMA DO CILJA
Pisac je uspeo da jakim slikama dođe do zadatog cilja. Reč je o pesniku kome su reči na vrhu jezika, o pesniku koji bogato tragajući po oskudici uspeva da domaši tugu ironije.
(Из оbrazloženjа žirija “Smederevske pesničke jeseni” za nagradu “Našeg glasa”).
(“Smederevska pesnička jesen“, oktobar, 1991. godine)
Anto ĆOSIĆ
PJESNIK JE LIROZOF
(Miroslav Dimitrijević: „Sedmoglava“, edicija „Srpski pesnici, „Dorotej“ Paraćin, 1986)
U zbirci pjesama „Sedmoglava“ pjesnik M. Dimitrijević pokazuje da voli dvosmislenost što dokazuje i njegov smisao za stvaranje svojevrsne metaforike – jer već sam naslov Sedmoglava dovodi nas, a prima vista, u nedoumicu – pošto prve asocijacije upućuju na folklor, na aždahu sedmoglavu, a u stvari radi se o zbirci pjesama, koja je podijeljena na sedam glava – svaka s drugačijim profilom...
Temeljna karakteristika ove poezije je refleksija – stih koji tjera na razmišljanje jer nam se ponekad učini da je dublji i jači od nekog filozofskog sistema... Pjesnik postaje lirozof...
Prvi i glavni kvalitet zbirke Sedmoglava M. Dimitrijevića je svježa oiginalna metafora.
(Fragmenti iz podužeg kritičkog osvrta „Poezija kao igra“ Anta Ćosića; časopis „Putevi“, juli-avgust, 1987, knjiga 36, Banja Luka.)
Živorad ĐORĐEVIĆ
ZLATNA USTA NARODNA
(“Vode vetrovite”, sakupio Miroslav Dimitrijević, “Svetlost” - Kragujevac i Odbor za proslavu Vukovog jubileja, Paraćin 1987.)
… Zahvaljujući trudoljubivosti pisca iz Paraćina Miroslava Dimitrijevića, možemo na jednom mestu da se upoznamo sa novijim zapisima narodnog stvaralaštva ovoga kraja, da se uverimo da u narodu još uvek žive izuzetno lepe ljubavne, svadbene, običajne i druge pesme, zdravice, uspavanke, kletve pošalice, rugalice i izreke, koje svedoče da je i tu i jezik narodni pretpeo izvesne promene koje je vreme sobom donelo… Ima u ovoj knjizi pravih bisera lirskog narodnog pevanja (Sam se sanduk otvorio, Oblak ode, a cvet se osuši) koje bi sasvim sigurno mogle da nadju mesto i u kritičkijim izborima narodnog stvaralastva…Ova knjiga predstavlja značajan i pravi doprinos Vukovom sledbeništvu, i sasvim sigurno jednu od retkih knjiga koje od zaborava čuvaju dragocenosti usmenog narodnog stvaralaštva. (“Novi put”, 10. 2. 1988. Svetozarevo)
Radoslav VOJVODIĆ
INTELIGENTNO I DAROVITO, MOĆNO I OSOBENO
(Miroslav Dimitrijević: “Sedmoglava”, Knjižara i antikvarijat “Dorotej”, Paraćin, 1986.)
Miroslav Dimitrijević peva na svoj način, i inteligentno i darovito “ispoveda” znanje i moć, htenje i osobenost- ako tako može da se kaže- upravo Sedmoglave olovke-koja jeste metafora i koja jeste osećanje ili živopis čovekovog stanja i onog ljudskog opredeljenja koje bira lepotu ne kao zagonetku nego mogućnost trajanja i kao neprekidnu bitku koja jeste i lepota stvaranja i lepota doživljavanja… Ima u pesmama Miroslava Dimitrijevića neke naglašene potrebe ali i pesničke spoznaje da je doživljaj sveta, sada i ovde, moguć u varijantama gde se melodija čaranja i ritmova, što su iz narodnih legendi- neodvojivo i nedvosmisleno uklapa u misaoni tok i usmerenost onoga što se hoće i kako se hoce: tako se stvara sklad i tako jezik bira motiv i oblikuje ga.
(Pogovor)
Borislav HORVAT
ZRELO UMETNIČKO OSTVARENJE
(Miroslav Dimitrijević” “Sedmoglava”- Knjižara i antikvarijat “Dorotej”, Paraćin, 1986.)
Najnovija zbirka pesama Miroslava Dimitijevića “Sedmoglava”, po mnogočemu je zanimljivo pesničko štivo. Na prvom mestu po onom bašlarovskom pokušaju opštenja sa svojim društvom, zatim po dozrelosti pevanja, i najzad, po poetskim rezultatima do kojih je stigao nekom vrstom svođenja računa sa problemima koji deceniju i po muče savremene srpske pesnike kao umetnički imperativ koji su prihvatili kao estetski izazov.
Kragujevac, 20. 3. 1986. godine).
Bajo DŽAKOVIĆ
KNJIGA OSOBENOG ŽANRA
(Miroslav Dimitrijević: „Besede“ – „Narodna knjiga“, Beograd 1997.)
Najnovija knjiga poznatog književnika, publiciste i novinara Miroslava Dimitrijevića sadrži stotinak književnih zapisa o različitim pojmovima na blizu dve stotine stranica, koji su prethodnih godina redovno emitovani u okviru jutarnjeg programa Radio Paraćina, kao i u subotnjem terminu Nedeljnog popodneva RTV Kanal M u Paraćinu.
Reč je o jednom specifičnom književno-esejističko- publicističkom žanru koji je autor veoma precizno odredio naslovom „Besede“ - čime on pokušava da reinkarnira, u ova vremena, gotovo zaboravljen način izražavanja.
...Ne treba zaboraviti da je Dimitrijević jedan od retkih savremenih poslenika reči koji se zalaže za vaskrs besedništva, i da je autor ove retke knjige pokrenuo prvi srpski list za besedništvo „Agape“, ali je do sada izašao samo jedan broj ovog, svakako, zanimljivog glasila koje pobuđuje pažnju. Stilski posmatrano Dimitrijevićeve besede su jezgrovite i umne, bez suvišnih reči i nepotrebnog ornamentisanja, ali zato pune efektnih i uspelih leksičkih igrarija iz kojih zrače erudicija i književni dar ovog vrednog autora koji je do sada objavio više od 30 naslova iz oblasti publicistikei literature.
Ovakva knjiga danas predstavlja retkost na srpskim duhovnim prostorima i sigurno je da urednici „Narodne knjige“ nisu pogrešili što su odlučili da je objave.
(„Novi put“, 15. 10. 1997. Jagodina)
Dragoljub R. JOVANOVIĆ, protojerej
HRISTOLJUBIVO, UMNO I SMERNO
U svojoj knjizi „Besede“ Dimitrijević hristoljubivo, bogougodno, umno i smerno, precizno i razložno promišlja o brojnim pojmovima koji okružuju naše živote. Međutim, njegova promišljanja lišena su bilo kakve dnevne angažovanosti usmerene dobu u kome živimo iz razloga što je on svojim pristupom pokazao visok stepen pročišćenosti duha i tako se izdigao iznad vremena, gledajući na nas tamo, odnekud sa nebesa, kako to kaže pesnik, objašnjava nam naše radosti, ljutnje, ljubav, gorčinu, težinu i radost života.
Iz Dimitrijevićeve knjige „Besede“ može se mnogo toga naučiti o našem Gospodu, životu i putu Spasenja, pa je zato svima toplo preporučujem.
(Iz besede na promociji knjige „Besede“ u Sabornoj crkvi Svetoga Petra i Pavla u Jagodini, na dan Male Gospojine, leta Gospodnjeg 2000.)
U izdanju „Narodne knjige“
DIMITRIJEVIĆ – PESNIK DOKAZANE I POSTOJANE STVARALAČKE SNAGE
...Zaokružujući svoj pesnički opus „Hrebom“, Dimitrijević se danas čini kao pesnik dokazane i postojane stvaralačke snage. Izgrađujući dugim nizom godina, kroz nekoliko faza svoj lirsko-epski opus, on se manje povodio za dnevnim i tekućim trendovima. Nastojao je da ostane veran tradicionalnim vrednostima nasleđa, i da iskaže vlastito osećanje vremena, sveta i života. (D. Т.)
(„Blic“, sreda 2. 4. 1997. Beograd)
Mileta AĆIMOVIĆ IVKOV
LIRSKI KRUGOVI
MIROSLAVA DIMITRIJEVIĆA
(Miroslav Dimitrijević: ''Hreb'', izabrane pesme, „Narodna knjiga“,
Beograd, 1997.)
Ušavši u književnost kao pesnik znatnih kreativnih mogućnosti, Miroslav Dimitrijević, je brzo i u izvesnoj meri euforično, od kritičara i hroničara tadašnje mlade književnosti, proglašavan za stvaraoca od koga se nadalje mogu očekivati izuzetna poetska ostvarenja. Danas, posle više od dve decenije u kojima je nastajalo i razvijalo se, veliko po obimu i po vrednosnim dometima, književno delo Miroslava Dimitrijevića u svojoj ostvarenosti, uspelosti i zaokruženosti nudi čitaocima i tumačima izazov novog istraživanja, a sve to sa namerom da se pesnik Dimitrijević situira u razvojnom luku novijeg nacionalnog pesništva.
Radomir ANDRIĆ
DIMITRIJEVIĆ JE POTVRDIO SVOJU ZNAČAJNU ULOGU
U SRPSKOM PESNIŠTVU
(Miroslav Dimitrijević: „Odrastanje anđela“, Prosveta, Beograd, 2002.)
Odmah se nameće utisak da je Dimitrijević odnegovao lirizam uspelih slika i žubornog sazvučja, uspostavio uspelu usklađenost između zvučanja i značenja, posebno u pesmama sonetno skrojenim, u središnjem ciklusu „Rađanje zakonodavca“.
Pesnik je poverenik svoga vremena, ali se i sam poverava, otvara zatajne duševne kutije, otkriva neslute i intimne tišnje, jednostavno traga za zahvalnim sabesednikom, čežnjivim čitaocem koji sve prima kao sopstvenu zapitanost i estetičko uporište.
U svakom slučaju, ovom novom pesničkom knjigom Miroslav Dimitrijević je potvrdio svoj zreli umetnički identitet i nesumnjivo značajnu ulogu u srpskom savremenom pesništvu.
(„Borba“-kulturni dodatak „Svet knjige“,
četvrtak, 16. oktobar 2003. Beograd)
Bane JOVANOVIĆ
U VRHU SVETSKOG AFORIZMA
(Miroslav Dimitrijević: „APSA-Antologija pomoravskog satiričnog aforizma“, Politika Ekspres, Beograd, 1998.)
APSA- duhovito namerna skraćenica iz naslova ove knjige, ali ne apsa za slobodan i slobodarski satirični duh, već za duhove našeg propadanja, koje treba vratiti u bocu, svojim sadržajem doseže same vrhove srpskog aforizma, a time i evropskog i svetskog.
(„Politika Ekspres“, 8. avgust 1998. Beograd)
Bajo DŽAKOVIĆ
POEZIJA VISOKIH DOMETA
(Miroslav Dimitrijević: „Mlađe drveno doba“, Udruženje književnika Srbije, Podružnica Pomoravskog okruga, Beograd-Jagodina, 2002.)
Knjigom 'Mlađe drveno doba' Miroslav Dimitrijević, dakle, potvrđuje svu složenost svoje prepoznatljive poetike, duboki i lični doživljaj kosmogonije i visoko atrističko umeće što već uz pomenute i izrečene brojne ocene o stvaralaštvu ovog afirmisanog pesnika, nesumnjivo uverava, da je reč o jednom od najboljih pesničkih knjiga u njegovom, inače bogatom i raznorodnom poetskom opusu.
(„Novi put“, 19. jun 2002. Jagodina)
Ana DUDAŠ
DIMITRIJEVIĆ AUTENTIČAN PESNIK
(„Rastimo zajedno“, dvojezično izdanje na srpskom i nemačkom, Ruma, 2003.)
Miroslav Dimitrijević: kroz mnogostruko literarno stvaralaštvo ovog srpskog pisca svetli elementarna snaga života i nadasve tragalački duh. U stihovima posvećenim za najmlađe nenametljivo provejava jedan autentičan ton pevanja sa duhovitim i satiričnim pesnikovim izrazom... Ova veoma dopadljiva lirika za najmlađe, izmamiće svakom čitaocu osmeh na lice, pre svega svojom dvosmislenošću koja joj daje višeznačje. Sa takvom osobinom navodiće decu na razmišljanje što će svakako edukovati njihovo odrastanje uvodeći ih pritom u sfere smislenijeg trajanja... Dakle, ovaj poeta svoje pesme za decu piše sa samo sebi svojstvenim stilom, moderne forme a tematski odišu u skladu sa ovovremenim življenjem. Poenta njegovog pevanja je plemenitost - koja je u svakoj pesmi dominantan motiv, a kod čitaoca granaju se neukrotive asocijacije na odnose ljudskih naravi.
(Recenzija i komentari uz antologiju „Rastimo zajedno“)
Dr Petar MARKOVIĆ
STUDIJA O POTOČCU – ISTORIOGRAFSKI UDŽBENIK
Pomoravsko i podjuhorsko selo Potočac ima vrlo zanimljivu istoriju i zaslužilo je da se ona konačno i obelodani na pravi način i iz pera pravog poznavaoca i književnika. Naime, Miroslav Dimitrijević, književnik i publicista, je veoma iskusan u ovom poslu. Do sada je objavio hronike: Mirilovca, Donjeg Vidova, Ratara, Davidovca, Plane, Ćićevca, Potočca, a pred štampanje su i studije o Donjoj Mutnici, Raševici i Šavcu.
Hronika Potočca je ustvari istorijska, geografska i antropološka studija u koju su uneseni podaci iz gotovo svih dostupnih izvora nauke i predstavlja pravi udžbenik istorije ne samo Potočca, već i šireg zavičaja.
Studiju o Potočcu slobodno mogu da koriste za svoje potrebe i odrasli meštani i učenici i nastavnici, jer će se u njoj susresti sa obiljem novih i do sada nepoznatih podataka o svom selu i zavičaju.
('14 paraćinskih dana', 8. april 2004. Paraćin)
Bajo DŽAKOVIĆ
SVEOBUHVATNO I DINAMIČNO
(Miroslav Dimitrijević: 'Potočac-antropogeografska i istorijska studija', Kulturno-prosvetna zajednica Republike Srbije, Prosvetna zajednica Republike Srbije, Ministarstvo poljoprivrede Srbije uz stručnu pomoć i saradnju Odbora Srpske akademije nauka i umetnosti za proučavanje sela, Beograd, 2004.)
Miroslav Dimitrijević je kroz tih dvadesetak knjiga specifičnog publicističkog žanra, sa elementima naučnih istraživanja, gotovo do savršenstva izbrusio metodologiju rada, kao i stil pisanja, tako da se slobodno može konstantovati da njegovo najnovije i najobimnije delo od 600 strana, koje je ilustrovano brojim fotografijama, faksimilima dokumenata, geografskih karata itd, nije samo vrhunac kada je u pitanju Dimitrijevićev zapaženi publicistički opus u ovoj uglednoj ediciji, već i jedno od vrhunskih i reperezentativnih izdanja pomenute edicije uopšte.
Jer, Miroslav Dimitrijević manirom vrhunskog profesionalca, pravog erudite, izvanrednog stiliste i neumornog istraživača narodnog života, na naučno utemeljenoj metodologiji, na argumentovano artikulisan, ali i literarno dopadljiv način, beleži sve relevantne momente vezane ne samo za ovo naselje već i za ovaj kraj.
Dr Mićo CVIJETIĆ
DIMITRIJEVIĆ PLODAN PISAC I IZUZETAN ISTRAŽIVAČ
...Kod istog izdavača objavljene su i pesničke knjige 'Odrastanje anđela' Miroslava Dimitrijevića (Paraćin) i 'Raskrsna zemlja' Dragutina Jovanovića (Beograd).
Dimitrijević je veoma plodan pisac, izuzetan istraživač i kulturni hroničar svoga kraja, o čemu je objavio desetine knjiga. Njegova nova pesnička knjiga potvrđuje njegovo stvaralačko umeće. To je zbirka u kojoj prepliće tradicionalne, nacionalne teme sa tematikom ovovremene stvarnosti.
Na jednoj strani su pesme klasične forme, u kojima je uočljiva lepota pevanja i vodjenje računa o svim onim metričkim i drugim elementima preko kojih se ostvaruje njihova umetnička celovitost, a na drugoj strani su pesme u kojima, po Saviću, pesnik opevava nacionalnu tematiku iz jednog pomerenog rakursa.
( „Borba“, četvrtak, 6. mart 2003. Beograd)
Srba IGNJATOVIĆ
IZUZETNO DAROVIT MIROSLAV DIMITRIJEVIĆ
ILI VRHUNSKO SATIRIČKO POSTIGNUĆE
(Pogovor u zbirci aforizama 'Čast svakome, demokratija nikome')
Kroz gotovo sve te lucidne poruke (u kojima osim humornog i satiričnog naboja ima i pritajenog jetkog vapaja nad sudbinom pojedinca i celine) provučena je izvrsna osnovna značenjska nit. Ova nit je inače, izvedena iz aforizma koji mi se, s puno razloga, čini ključnim za razumevanje autorovog stava-njegove poetike aforizma-u neku ruku i čitave knjige. Taj aforizam glasi:
'Šta će nam plastičan novac.
Mi sve plaćamo kožom'.
I to je, na Dimitrijevićev način rečeno, 'love, a ulovljeni'. (Pri čemu je jasno da ovde nije reč ni o kakvim traperima i skupocenim krznima divljači kao svjevrsnoj moneti već o običnoj ljudskoj koži, onoj što je i Malaparteova tema, ali je kod Dimitrijevića, razumljivo vezana za ovo podneblje i ovdašnje ljude.)
... Od časa kad pročitate aforizam o plaćanju kožom, vi ga, govoto kao svojevrsni memento, nosite u sluhu i svesti kao britak, najjezgrovitiji komentar naše kolektivne sudbine. U njemu ima više značenja i više istine nego u mnogim današnjim studijama, elaboratima i analizama - o feljtonima da ne govorimo. I to, svakako nije malo, već upravo vrhunsko satirično postignuće.
Dr Adam NINKOVIĆ
DIMITRIJEVIĆ-VEOMA ZNAČAJAN
SRPSKI PESNIK
(Miroslav Dimitrijević: „Odrastanje andjela“, Prosveta, Beograd, 2002.)
Već i samo objavljivanje u uglednoj ediciji Savremena poezija- kod tako renomiranog izdavača kakva je beogradska 'Prosveta' - je veoma afirmativna činjenica za zbirku pesama Miroslava Dimitrijevića 'Odrastanje anđela'. Ta činjenica ukazuje na pesnički rast (uspon) ovog književnika srednjih generacija u Srbiji.
Mada se i prethodnim knjigama dokazao kao nadaren pesnik i vrstan znalac izražajnih mogućnosti srpskog jezika (o čemu govore: njegova zastupljenost u više antologija i drugih zbornika; nagrade za književno stvaralaštvo i prevođenja na strane jezike), Dimitrijević je-reklo bi se-'Odrastanjem anđela' okončao svoj pesnički razvoj i rast sasvim zrelog i veoma značajnog srpskog pesnika. Time naravno, ne negiramo mogućnost njegovog daljeg razvoja, pa i uspona na još više parnasovske visine. Naprotiv A ono što daje posebnu, visoku vrednost ovim pesmama je Dimitrijevićeva sposobnost i sklonost da davnašnje (mitsko, istorijsko, tradicionalno, trajno, vredno...) majstorski, virtuozno povezuje i takoreći objedinjuje sa sadašnjim.
(„14 paraćinskih dana“, 23. januar 2003.)
Radomir MIĆUNOVIĆ
STREMLJENJA NEBESNIŠTVU
ILI PREČISTI PESNIČKI RUKOPIS
(Miroslav Dimitrijević: „Odrastanje anđela“, Prosveta, Beograd, 2002)
Miroslav Dimitrijević u svojoj najnovijoj zbirci „Odrastanje anđela“, oseća potrebu da to ponovi. Dimitrijević je istinski vernik pesme. Pored estetskih zahteva, smatra prioritetnim etičke norme. Uostalom, zar ovaj stih to nedvosmisleno ne potvrđuje: „I u blatu ostah čist/okupan u svojoj suzi? Priča o anđelu je, zapravo, priča o pravednicima, blagonaravnim čovecima i čovečicama. Pre svega, o tvorcima ovdašnjih, tom soju Gospodnjem, mada ni među njima nisu svi jednako posvećeni višim ciljevima, niti su isto podložni iskustvima paranormalnog. Pojednostavljeno, svako u sebi ima po jednog demona i anđela. Zavisi, za koga će se opredeliti. Odrastanje anđela je, dakle, je pesnikovo navijanje za uzvišene i plemenite principe življenja i stvaranja. Drugim rečima, to je njegovo stremljenje nebesnicima.
(„Novi put“, 26. novembar 2003. Jagodina)
Miroslav TODOROVIĆ
ZLATNO DOBA ZRELE LIRIKE
(Nad rukopisom zbirke pesama Miroslava Dimitrijevića Zlatno doba)
Sintagma Zlatno doba bremenite simbolike i semantike naslovljava pesničku zbirku čija lirika je dеstilisana do najčistije suštine. U četiri ciklusa Naglavačke i naopačke, Duše s Hristom se veriše, Mrečka narod i Pesme bez glagola, veran ukletosti pevanja pesnik pretače u slikovitu poeziju viđenja sveta, života, trajanja i postojanja, pa i same poezije.
Znane istine pesnik umstveno nadopunjuje sopstvenim pesničkim dahom, i duhom, simboličke i metaforičke oznake izražava stihovima esencijalne sadržajnosti. “Naglavačke i naopačke” ukazuje na vekovite teme čiji fon je ljudska, zemaljska, sudbina, a “Istina je samo igla četinara/večno bez konca šije i opera”.
Metafizička usudnost je u svemu, ona struji kroz ovu poeziju, a pesnik svojim glasom iz glasa mnozine drevno ustrojstvo života kazuje stihovima kroz čije izgovorene reči i neizgovorljivo omogućuje rasčitavanje sadržajnih slojeva i asocijativnih priziva….
…Smisleno pesnik Miroslav Dimitrijević znane teme dopunjuje ličnom filozofijom i sadržajima koje u opevanom iskazuju i osmišljavaju dublje i univerzalnije poruke. A te poruke izražava stihovima, rezimirajućim poentama, u kojima je pesnikovo pevanje i poruka zlatnog doba sumirano u vaskolikosti završne pesme Epitaf:
„Grobna trava
Bujno cveće
I epitaf
Pokojnika:
“Od živoga
Ljudskog tela
Nema lepšeg
Spomenika” ( Iz recenzija- pogovora)
Vladan RAKIĆ
SVETLOMISLEĆI DIMITRIJEVIĆ –
SVETIONIK SAVREMENE KNJIŽEVNOSTI
Sam naslov nove knjige pesama „Zlatno doba“ Miroslava Dimitrijevića nagoveštava višeznačnost ovog jasno zrelog i izuzetno vrednog književnog dela „napunjenog“ značenjima i porukama, i zoroasterske provinijencije.: „Evo nas opet usred rajskog vrta/ Gde nam Bog po koži svoju milost crta“ (Prologna pesma „Zlatno doba“).
Dimitrijević je itekako originalan pesnik, zapitan i misaon: „Nije ovo mudro čelo/ Nego kovčeg za videlo“ („Parče hromog neba“).
Miroslav Dimitrijević je samosvojan pesnik, neoboriv kao obelisk i u pročelju književnog neba... Kod njega je svaka pesma izuzetnog lirskog naboja, antologijski obojena, znalački uparađena za trajanje, za natrajavanje, za beskonačje. Zbog toga nije potrebno svaku pesmu pominjati, mada je svaka antologijska i zaslužuje posebnu pažnju i promišljanje, jer tim misaonim i duboko smisaonim nabojem napunjeno je svo ovo pevanije Miroslava Dimitrijevića, koje je hegelovski podeljeno na trijade, pri čemu je svaka celina originalna, drugačija, na svoj način višeznačna, opalizirajuća s jedne celine na drugu prelivajuća, kao „Zlatna zdanica na pesku“ (Nikola Milošević) ...Dimitrijevićev ukupni pesnički i književni spomenik izgrađen je od nesalomive armature ogromnog talenta, mudrosti, iskustva, znanja i zrelosti, isijava neprolaznom lepotom, i svetlošću, baš kao što je sunce nasušno svetlo i moćno, veličanstveno kao prostor i vreme, i kao pesnikovo zoroastersko nadumlje u pesnikovom „Zlatnom dobu“ posejano, za nadolazeće generacije.
(Iz pogovoar - recenzije)
Zoran PETROVIĆ
ZLATNO DOBA – POSEBNA DRAGOCENOST, NESVAKIDAŠNJA SVEŽINA I SPECIFIČAN PESNIČKI GLAS
„Ovo nije mudro čelo/ Nego kovčeg za videlo“
Ako odmah ne kažemo da ova poezija pleni nesvakidašnjom svežinom, kako u jeziku, tako u modelovanju pesničkog iskaza i raznovrsnosti načina kazivanja, nećemo o njoj ništa bitnije reći. Ona se, kao i Morava kojoj je tematski sklona, nalazi istovremeno na glavnom toku savremene poetike, ali i van tih tokova dodajući neku tešku, skupu, ali dragocenu naplavinu iz koje ono potopljeno još snažnije razlistava i buja… Dimitrijevićeva poetika uspeva da pronađe originalni balans, specifičan pesnički glas, podjednako nezavisan i od nadrealnih i od satiričnih tonova. Moderna je u potrazi za izrazom i u tematskim krugovima koje se nenametljivo odnose na naše doba, gde je satira sredstvo kojim se ne želi postići podsmeh, već zapitanost nad svim onim vrednostima koje smo gredom pogubili… ....I taj jezik je posebna dragocenost ove poezije, jednako lokalan i univerzalan, on daje vrhunsku potvrdu stavu svih onih koji misle i veruju da smo unificiranjem vokabulara stvorili preduslove za unifikaciju želja, potreba i vrednosnih sudova prema svemu ostalom što nas okružuje. S tim u vezi je i pesnički iskaz, često lapidaran i u tradiciji drevnih naratora koji su umeli da ukroje dobru priču sa kratkim naravoučenijem i, kada su god mogli, težili da eksplikacije zamene izrekama, a fabulu dinamizuju razbrajalicama, antitezama i refrenima.
Veroljub Vukašinović
DIMITRIJEVIĆ ZNAČAJAN SRPSKI PESNIK
Plodni pisac Miroslav Dimitrijević, u rukopisu knjige “Zlatno doba” oglašava se snažnim pevom čoveka zemlje i neba…Obilato se služeći raznim stilskim figurama i pesničkim sredstvima, od grotesknih slika i ironično senčenih iskaza do himničnih i molitvenih lirskih rukoveti, pesnik Dimitrijević je jedrom leksikom ispevao knjigu u slavu Boga, čoveka, zemlje, rađanja i mrenja, u slavu slavnih predaka i raslabljenih potomaka, zavirujućii i s one strane “svetlih grobova”, u večnu, nebesnu i domaćinsku Srbiju.
Ukrštajući emotivno sa refleksivnim, rodoljubivo sa religoznim, staro sa novim, lirsko sa humornim, Miroslav Dimitrijević, odan zemljoljublju, vodoljublju, neboljublju i pesmoljublju, ovom knjigom potvrđuje sebe kao vrlo značajnog pesnika koji živi i stvara u unutrašnjosti Srbije, odakle se snažni pesnički rukavci postojano slivaju u glavni tok tradicionalnog srpskog pesništva.
(Iz recenzie- pogovora)
Bajo DŽAKOVIĆ
VISOKE DUHOVNE SFERE
(Miroslav Dimitrijević: „Tajne i čudesa grada Đerđelina”, Udruženje sveslovenske učenosti, Beograd, 2014.)
…Ovoga leta, dakle, u izdanju Udruženja sveslovenske učenosti iz Beograda pojavio mu se novi roman pod naslovom „Tajne i čudesa grada Đerđelina” pošto je prethodno, kao rukopis, kod pomenutog izdavača osvojio nagradu za najbolji rukopis na konkursu u tekućoj godini…Još od prvog romana - „Pokazni dan smrti” (1990) preko romana „Čuvari tajnog blaga” (2012. - dva izdanja i nagrada ,,Živojin Pavlović”), „Gaumata” (2013) i ovog najnovijeg, računajući i ljubavne hit romane „Afroditin dar” i „Ljubav belog monaha” u kojima ima i ovih elemenata, Dimitrijević kao jedan od prvih srpskih književnika (verovatno prvi) jasno i glasno progovara o veličanstvenoj praistoriji Srba…Dimitrijević to čini kontinuirano, promišljeno i ,,ulančano” tako da se u pomenutim romanima često pominju isti toponimi, imena, čak likovi, ambijent, a posebno su vredni visoki duhovni uzleti na kakve se retko nailazi u savremenoj srpskoj, pa i svetskoj literaturi. …U svakom slučaju Miroslav Dimitrijević objavio je autentičan i originalan roman visokih artističkih vrednosti i duhovnih dometa, koji će, nesumnjivo, biti jedan od onih koji će obeležiti doba u kome živimo, čiji smo svedoci i akteri, a mislima akcentiranim ljubavlju, milošću i dubokim razumevanjem nesumnjivo izuzetno pozitivno uticati na čitalačku publiku. („Novi put“, 20. avgust 2014. Jagodina; „Književne novine“, Beograd, 2015.)
Izuzetna studija Miroslava Dimitrijevića
„SAKRIVENA ISTORIJA SRBA“
Poznati paraćinski i srpski književnik objavio delo neprolazne vrednosti
... U svakom sučaju knjiga „Sakrivena istorija Srba“ Miroslava Dimitrijevića predstavlja pravi dragulj nacionalne istoriografije, koju bi trebalo da ima svaka srpska kuća. Pisana je publicistički, dakle komunikativno, ali na osnovu dokumenata i citata koji od početka do kraja ovog „zlatnog letopisa“, zapravo dokazuju pravu istoriju Srba i činjenicu da su Srbi jedan od najstarijih, ako ne i najstariji narod na svetu, što treba da bude jedna od ugaonih karijatida u borbi srpskog naroda za očuvanje sopstvene autentičnosti u neminovnom sudaru sa drugim, daleko brojnijim, etničkim grupama koje (same) sebe nazivaju kulturnim, civilizovanim, a „časte“ i drugim epitetima, a ponašaju se gore od varvara iz pradavnih vremena. (B. DŽ.)
(„Novi put“, 25. januar 2012. Jagodina)
Vladan RAKIĆ
SVETLOZRAČEĆI OBELISK SRPSTVA
(Miroslav Dimitrijević: „Čuvari tajnog blaga“, izdavač: Udruženje sveslovenske učenosti, Beograd, 2011)
Miroslav Dimitrijević je svojom dosadašnjom bisernom niskom od 61 knjige završno sa romanom „Čuvari tajnog blaga“ , ali i romanom „Beli monah“, nedvosmisleno postao svojevrstan obelisk srpstva, sinonim za vraćanje svojim iskonskim, starosrpskim i pravosrpskim korenima, pa time ovakva dela u našoj književnosti, pri sve opasnijem i aktuelnijem mondijalističkom raskorenjivanju srpstva, sada zrače neprolaznošću i višeznačnošću-kao hleb nasušni.
A tek će dolazeće vreme da pokaže pravu, divovsku veličinu i samog Dimitrijevića, baš kao što je nad vremenom ostao da štrči i gorostasni Miloš S. Milojević, a u novije vreme profesor Radivoje Pešić, pa Predrag Dragić Kijuk, Slobodan Rakitić...
Znači, dok je ovakvih zoroasterskih dela biće i istine o Srbima, biće srpstva i „srpskih staraca Zosime“. Eto, i zbog toga se Dimitrijevićev roman „Čuvari tajnog blaga“ čita u jednom dahu!
Ima li onda prigodnijeg i bogouzvišenijeg komplimenta, odnosno-nerazdvojne objektivizirajuće odrednice za jedno umetničko delo: Svetlozračeći je to obelisk u savremenoj srpskoj književnosti.
(„Književne novine“, број 1199, mart 2012, Beograd)
Nikola VLADISAVLJEVIĆ
„RAŠEVICA“ - KNJIGA ZA ŠKOLSKU NASTAVU
(Miroslav Dimitrijević: „Raševica“ antropološka i lingvističko-istorijska studija, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, Beograd, 2012)
Sve je opisano slikovito, lepim narodnim jezikom i predstavlja dragoceno svedočenje o burnoj prošlosti Raševice.
Rukopis u osnovi predstavlja studiju arheologije, istoriografije, sociologije, demografije i etnologije ovog dela Srbije.
Posebna vrednost rukopisa je koncepcija koja daje mogućnost korišćenja knjige kao zavičajna istorija za školsku nastavu. Uvidom u recenziju, koja je sastavni deo rukopisa, sa zadovoljstvom predlažem i preporučujem za štampanje u izdanju Kulturno-prosvetne zajednice Srbiје.
(Recenzija i predgovor, 19. februar 2012.)
Petar V. ARBUTINA
USPEŠAN SVEOBUHVATAN ROMAN
(Miroslav Dimitrijević: „Gaumata“ roman, IP „Legenda“ Čačak, 2013)
Istraživanje prošlosti je osnova romana, kao što je lična iskrenost jedan od preduslova književne uspelosti. Obadva principa Miroslav Dimitrijević je saobrazio svojoj nameri... Ako tome dodamo poniranje u slojeve ličnog i kolektivnog iskustva, nacionalnog nasleđa, onda dobijamo kompleksnu strukturu priče o pojedincu, narodu, iskušenjima i iskupljenjima, karmičkom, duhovnom i jezičkom nasleđu, istraživanju sebe u drugima i pronalaženju drugih u sebi... Ne moramo se uvek nužno slagati sa Dimitrijevićem, ali ne možemo ga ni osporiti, roman „Gaumata“ je uspešno obuhvatio sve.
(Osvrt objavljen u „Književnim novinama“ 2013. godine u Beogradu
Slobodan ŽIKIĆ
„GAUMATA“- USPEŠNA KOMBINACIJA FILOZOFSKOG, RELIGIOZNOG, MITOLOŠKOG I NARATIVNOG
Čitanje „Gaumate“ je početak velike avanture. Avanture duha i avanture čitalačke radoznalosti. Neka čitaoci same prosude mogu li posle Arenge (izraz preuzet iz srednjovekovnih povelja), prestati da čitaju ovaj roman, ne samo zbog tečnog i prirodnog pripovedanja već i zbog neobične i nesvakidašnje tematike i mistične i misteriozne fabule. ...Iz ovog kratkog romana saznaćete dugo skrivane istine o srpskom narodu, ali ćete možda prvi put pročitati neke od legendi i uveriti se da postoje istorijske potvrde tih legendi... Kroz život ovog junaka koji se poistovećuje sa autorom, a autor se smatra reinkarnacijom hiljadama godina dalekog pretka, ispričana je životna priča jednog čoveka ali i celog srpskog naroda.
(Osvrt objavljen u „Književnim novinama“ 2013. godine, Beograd)
Dušan STOJKOVIĆ
NA SRPSKOM OLIMPU
Retko kad se, posebno u poslednje vreme, na našoj kritičarskoj pozornici govorilo ovako pošteno. Bez plaćanja ikakvih računa, robovanja izmišljenim vrednostima… Naš literarni Olimp nipošto ne izgleda onako kako se umornim, krmeljavim, dežurnim kritičarima čini. ...Vredi navesti pisce o čijem delu Todorović piše (pre svega da bi se podstakao neki potencijalni, budući čitalac da za tim piscima i tim delima posegne; ako se to zbude, naš kritičar je obavio svoj zadatak, a on o mnogim od ovih dela tako piše da bi bilo pravo čudo da se tako nešto ne dogodi): Vlastimir Stanisavljević Šarkamenac, Milutin Lujo Danojlić, Obren Ristić, Dejan Bogojević, Nebojša Devetak, Bajo Luković, Radmilo V. Radovanović, Violeta Jović, Anđelko Anušić, Stojan Bogdanović, Dragoljub Simonović, Ljubiša Mitrović, Ivanka Kosanić, Dušan Varićak, Goran Đorđević, Adam Puslojić, Stevan Bošnjak, Miroslav Dimitrijević, Miloš Janković, Radoslav Vučković... („Svetlost kritike“- odlomci; 16. januara 2013. godine, Književnost, Beograd
Veroljub VUKAŠINOVIĆ
DIMITRIJEVIĆ ZNAČAJAN SRPSKI PESNIK
Plodni pisac Miroslav Dimitrijević, u rukopisu knjige “Zlatno doba” oglašava se snažnim pevom čoveka zemlje i neba.
Obilato se služeći raznim stilskim figurama i pesničkim sredstvima, od grotesknih slika i ironično senčenih iskaza do himničnih i molitvenih lirskih rukoveti, pesnik Dimitrijević je jedrom leksikom ispevao knjigu u slavu Boga, čoveka, zemlje, rađanja i mrenja, u slavu slavnih predaka i raslabljenih potomaka, zavirujućii i s one strane “svetlih grobova”, u večnu, nebesnu i domaćinsku Srbiju.
Ukrštajući emotivno sa refleksivnim, rodoljubivo sa religoznim, staro sa novim, lirsko sa humornim, Miroslav Dimitrijević, odan zemljoljublju, vodoljublju, neboljublju i pesmoljublju, ovom knjigom potvrđuje sebe kao vrlo značajnog pesnika koji živi i stvara u unutrašnjosti Srbije, odakle se snažni pesnički rukavci postojano slivaju u glavni tok tradicionalnog srpskog pesništva.
(Recenzija i pogovor)
David KECMAN DAKO
KNJIGA VRSNOG LIRIKA I MUDRACA – VELIKI SPEV
... „Srećan kraj“ Miroslava Dimitrijevića je knjiga vrsnog lirika i mudraca, hodočasnika i čuvara baštine, čoveka koji široko gleda i duboko misli, te otud i mnogo zna, koji svim onim s gorčinom spoznatim i vlastitim životom razotkrivenim ima svoj stav i ume da ga slovom mudrosti pred svima pesmom i obelodani i odbrani...Rečju, veliki lirski spev koji nije tek odraz trena, ili odbol sticaju datih (nevoljnih) okolnosti, već je pesniku Dimitrijeviću potvrda i onog što se i pre njega, pre nas (i onog što nam se danas u zemlji Srbiji, od iskona na nišanu, u kandžama sotone dešava), što se znalo, ali je namerno, očito i po nečijem diktatu, ali kao posledica ljudskog straha od doznatog, što je nevoljno zaboravljeno, namerno ili „sticajem okolnosti“ vešto zatomljeno, skrajnuto od mogućnosti svakodnevnog nam nauka, a kao takvo i od ogledala istine neprozirom zanavek bistrom oku i zdravom umu izmaknuto.
(Pogovor u knjizi pesama “Srećan kraj”)